„Pčelarenje je plemenito i isplativo zanimanje, ko počne njime da se bavi neće moći da ga ostavi“
Vodeći se ovom izrekom, David i Dario Mardešić, braća iz Beograda, uplovili su u pčelarske vode, pre četiri godine.
Mlađi brat Dario (26), došao je jednog dana sa Fakulteta (obojica studiraju Poljoprivredni) i oduševljeno pričao o pčelama i tako je svoj entuzijazam preneo i na Davida (29).
– Krenuli smo od nule. Samo smo razmišljali šta bismo mogli – počinju priču, za 24sedam, braća Mardešić.
U početku su imali pomoć kolege i mentora u Orašcu, a tu su sa njim i prve dve godine pčelarili, naučili zanat i osnovali svoju firmu “Mad med”. Onda su odlučili da pčele donesu u Beograd, sa jednom idejom vodiljom – razviti urbano pčelarstvo u srcu glavnog grada.
Za ovogodišnji Svetski dan pčela, 20 maja, krenuli su u akciju sa kolegama iz Beogradskog udruženja pčelara.
– Kako bismo privukli ljude, a posebno mlade, hteli smo da, po ugledu na svetske metropole, postavimo košnice u urbanim delovima grada, na zgradama, krovovima firmi, u baštama – priča David i dodaje da je bilo zainteresovanih, ali vrlo malo.
Smatraju da je, možda, najveći problem to što su pčelari, uglavnom, stariji ljudi, a malo mladih se uopšte interesuje za pčelarstvo.
Njih dvojica ističu da treba da se voli ovaj insekt, jedini koji proizvodi hranu koju jedu ljudi, da bi mogao da se baviš ovim poslom.
– Javljali su nam se ljudi, pristajali bi da im postavimo jednu do dve košnice u bašti, ali to bi bio problem u organizaciji, jer kad bi sve košnice bile tako raštrkane, teže bi bilo da se obilaze i da im se tako posveti pažnja – objašnjava David.
U međuvremenu su im se javili ljudi iz “Luke Beograd” i obezbedila im prostor, jer je u planu da ovde, svakako, bude izgrađen eko prostor, na području bivšeg “Žitomlina”.
– Trenutno, ovde imamo 30 košnica, ali je dogovor sa “Lukom Beograd” da se taj broj popne na oko 40. Imamo po košnici između 30.000 i 60.000 pčela, ali očekujemo da taj broj poraste – kaže naš sagovornik.
Mardešići sledeće godine očekuju prvi beogradski livadski med, koji će najpre biti poslat na laboratorijsku analizu, ali svakako misle da će biti zanimljivog ukusa.
– Pošto je ovde Dunav, uspeli smo da skupimo dosta medljikovca. Okolo ima puno drveća, Kalemegdan je na kilometar i nešto vazdušnom linijom i pčele mogu da ga posećuju. Očekujemo da vidimo kakav će biti beogradski med – kaže David i dodaje da očekuju da za godinu dana po košnici dobiju oko 20 kilograma beogradskog livadskog meda, što je iznad proseka u Srbiji.
Svesni su da će ljudi biti, možda, pomalo skeptični prema beogradskom medu, ali naglašavaju da je bitna razlika između gajenja pčela u gradu i selu to što u gradu nema direktnih zagađivača, kao što su pesticidi.
Braća podsećaju da se danas ceo svet bori protiv falsifikovanog meda.
– Uvoze se ogromne količine tog meda. Usavršili su tehnologiju pravljenja od sirupa. Problem je što samo komplikovane i skupe analize, a koje radi isključivo Hemijski fakultet, mogu da pokažu da li je određeni proizvod pravi med ili je šećerni sirup – ističe David.
Da su braća, pored toga što se brinu o pčelama, i verni konzumenti meda, pokazuje i to da, kako kažu, pojedu i do tegle meda na nedeljnom nivou.
– Dan mi počinje sa dve kašike meda i čašom vode – kaže David, ali naglašava da ni on nije, dok nisu počeli da se bave ovim poslom, u tim količinama jeo med.